*Alejom mog života*

Dobrodošli na moj blog. Ovdje sam da sa vama podijelim svoje priče, iskustva, misli, ideje... Prošetajte alejom mog života...

13.10.2017.

Prilagodi i tugu boji očiju

I tuga se gubi u dubokom pogledu ako je usmjeren na nekog koga voliš.

12.10.2017.

Najdraži...

You were in my dream again...you loved me like never before.

11.10.2017.

Linearna perspektiva

Gledajući u horizont vidim tebe. Na kraju puta stojiš, i ti gledaš u tačku nedogleda. Okrenut mi leđima, dalek i stran, čekaš dodir. Pružam korak, pružam ruku, i zastajem. Čemu sve? Ne! Ovaj put odlučno ne! Ne dam više da me lomiš. Na vrhovima prstiju zastajem i okrećem tijelo od tvoga. Ne okrećem se više u prošlost. Ne okrećem se tebi. Osjećam pogled na skrhanim plećima. Prži. Idi, dragi moj. Okreni se i idi. Gledat ću kako odlaziš od mene. Udaljavaš se i sve si manji. U mojim očima si manji i manji. I postat ćeš tačka. I postat ćeš ništa. I ostat ćeš ništa.

26.09.2017.

Kafa

Volim piti kafu iz keramičke šoljice. Ostavlja poseban okus na usnama. Dodir keramike pomiješan sa dodirom jesenjeg maglenog jutra je nešto što posebno prija mojim usnama. Miris prve jutarnje kafe se širi tamnom prostorijom. Sama. Jedino pijetlovi dozivaju jutro, i sat uporno i tromo kuca na zidu. Odavno sama. Pronalazim kroz prozor jedno ulično svjetlo u daljini. Poput svjetionika u mrkloj zori blješti. I ono samo. Sva pogašena, ono bljeska kao zlatnik na suncu. Umiruje. Jedva primijetno pored njega stoji hrast. Znam da je hrast. Ljubio si moju kosu pod njim. Široke grane i bogato lišće nas skrivaše od prvih jesenjih kiša dok si nježno motao ruke oko mene i spuštao vrele usne na moj vrat. Propinjala sam se na prste da dohvatim dodir tvojih usana. Često sam maštala o tebi sjedeći na mehkoj travi ispod tog hrasta. Sada, još topla od sna, upijam okus jesenje zore koja sluti sjetan dan. Neću se prepustiti tuzi. Prepuštam se notama septembra i maštam o srećnom sutra.

23.09.2017.

Srećan ti rođendan, oče...

Već drugi 23.septembar nisi tu. Mislila sam kako vrijeme bude prolazilo učinit će svoje. Vrijeme uvijek učini svoje. Zašto sada ništa ne radi? Ne ublažava bol ni tugu. A prolazi. Kao da mene zaobilazi. Često mislim na tebe. Zapravo, ja uvijek mislim na tebe. Ne mogu da ne mislim. Sjećanja vezana za tebe su od svih jača. Lijepa su, prelijepa. I zato toliko snažno bole. Dolaze u valovima, izmiješana, čas sam opet dijete čas odrasla žena. Al uvijek si uz mene ti. Znao si moje biće kao niko, poznavao svaku grimasu na licu, prepoznavao tugu u očima kad su svi vidjeli da se usne smiju. Bio si moj oslonac, moje utočište, moja sigurnost. Nema te više, tata. Ja ne znam živjeti kako nisi tu. Sve mi se srušilo. Sve se promijenilo. I nikad, ali nikad više neće biti isto ništa u mom životu. Nabacim masku il dv'je na sebe i izađem van. Sakrijem teško breme što nosim u duši šarenim bojama života pa mnogi misle dobro sam. A ja dobro nisam. Sakrijem suze pod strehu smiješka, zabacim glavu i koračam ponosno i hrabro, a svaki tren mogu da se srušim kolko sam nejaka i slaba. Niko to ne vidi. Svi vide dobro sam. A ja? Ja dobro nisam. Bio si poseban. Zaista jesi. Nikad mi nisi skinuo ruksak s leđa i ponio ga ali mi nikad nije bio ni težak. Sada shvatam da si išao iza mene da ga podupreš svojom rukom da mi ne bi bio težak. Htio si da se naučim nositi sa teretom na plećima, ali nisi dao da me taj teret uništi. Tad to nisam ni vidjela ni znala. Hvala ti. Hvala ti, tata, za sve. Hvala ti što si me naučio da spavam sama u sobi i ne bojim se mraka. Nisam se bojala jer sam mogla čuti tvoje disanje pored vrata. Hvala ti što si me naučio da plivam u brzacima koji kroz život teku. Hvala ti što si me nosio na ramenima kad su moje noge bile isuviše umorne da same koračaju. Hvala ti što sam postala to što jesam. Ponosna na oca kojeg sam imala. Pišem često o tebi i tebi. Čuvam za sebe pisma i sjećanja. Bojim se, ukrast će ih neko. O tebi ne pričam. Ne zato što ne želim. Zato što ne mogu. Bol ne da. Činjenica da te nema mi ne da. Nekad hoću. Moram. Moje kćerke zaslužuju znati kakav si čovjek bio. I značenje tvog imena, Tufo, mnogo govori. Pomoć od Allaha. Ti to i jesi bio. Pomoć. I ne samo meni. Naprotiv. Posjetih ti mezar danas. Crna, mokra zemlja i dva bijela nišana, plač. Tišinu prekida jecaj, u duši bol boli. Penje se u grlo krik. Nedostaješ. Ni pisat više ne mogu. Zamagljene oči od suza ne daju. Bol ne da. Tuga ne da. Volim te, tata. I da, srećan ti rođendan...

21.09.2017.

San

Sanjah te kraj sebe. Spuštao si svoje nježne usne na moje. Nizao poljubac za poljupcem poput umilnih kapi kiše što niže se niz prozorsko staklo. Dotakla sam nebo, spustila se niz dugu i plesom opalog lista pala ti u zagrljaj. Sanjah te... Probudih se vlažnih očiju, vrelih usana. Kao stvarnost djelovaše sni. Ponadah se u trenu da su nam se duše spojile u snu. Jer, to bi značilo da si i ti moje usne osjetio. Čežnjo moja...oh, kad bi mi se snovi ostvarili! Drhtavom rukom prelazim preko tvoga lica zamišljenog u beskrajnoj tmini. Kradem vremenu tvoje bivanje. Meni trebaš. Vrijeme te već ima. Zarobih te u snu, s osmijehom na licu naslonjenih uvojaka na tvoje tijelo. I nastavljam da sanjam te...

14.09.2017.

Odlazim sama u neko novo sutra koje je mnogo bolje nego s tobom jučer.

Odlučim da krenem dalje. Ne vrijedi patiti. Ne vrijedi praštati iznova i iznova. Neki ljudi, prosto, nisu vrijedni ni čekanja ni nadanja u bolje sutra niti ičega. I idem dalje. Preko ramena ponesoh u plaštu zavezane svoje snove. Maštam. Kad dođem tamo gdje te nema bit ću mnogo srećnija. Neću čuti uvrede kojima me obasipaš, neću slušati psovke. Bit ću srećna. Maštam. Sve svoje nade strpah u džep i krenuh. Još nisam stigla al hrabro koračam ka cilju. Cilju? Gdje mi je cilj? Tamo gdje nisi ti? Baš tu...

26.08.2017.

Sreli smo se slučajno, i jedino što sam primijetila na njemu bio je taj mali, nježni ben koji mu je savršeno pristajao.

I samo mi jedna misao teče noćima...Kako li ljubi taj ben sa njegove usne?

23.08.2017.

Miriše na jesen

Augustovsko jutro osvanu vedro, prohladno i sjetno. Neki hladan val mi poklopi čelo i namrštih ga. Praznina u dubini duše miriše na samoću. Osluškujem jutro u polutamnoj sobi i čujem tmurne tišine zvuk. Jeca neki cvijet ispod moga prozora. Baš to mi treba! Nisi mogao pretrpjeti slabašni udar vjetra i ne plakati? Budi hrabar. Budi jak, ti napola uveli cvijete! Svi vole jake... Pogledam razbarušene uvojke u ogledalu i obrise svog nenaspavanog lica. Ništa se nije promijenilo. Da, starim, ali to se i ne vidi baš toliko. Ili? Nikog nema da mi da odgovor. Samo se tek rođena zraka sunca kezi na moje godine. Samo se ti smij... Potopim tijelo u toplu postelju i odlučim ne ustati. Svakako nemam gdje. Svakako nemam s kim. Svakako nemam kome. Mukla tišina para misli. Sjećam se i ljepših svanuća. Mnogo toga mi nedostaje. Nedostaje mi neko ko će pljunuti na krik samoće i oteti me iz sna, zagrliti ljubav u meni, skinuti koprenu što se zakačila na moju umornu dušu i ukrasti najljepši poljubac s mojih toplih usana. Nedostaje mi jedno srećno jutro puno iskrica što bježe iz tvoga oka, zaljubljene pa ne znaju kud bi. Nedostaje mi neki ti koji me nikome na svijetu ne da, bori se sa tminama i tišinama da me od njih ukrade. ... Bježim sve dublje i dublje. Skrivam očaj pod pokrivač. Neću plakati. Ne, danas neću plakati. Odlučila sam. Neću plakati. Branim vam da napuštate dom, proklete suze samotnice! ... Još jedno jutro provedeno u sjećanjima. Ni oca više nemam. Tu snažnu figuru koja se pojavi niodkud i uvijek kad treba. Ruke se spuste na tjeme i odjednom sve bude uredu. Usne se pretvore u osmijeh, tužni cvokot otkucaja srca odjednom zaigra u veseli topot. Al nema...ni toga više nema. I od svega i svih, najviše mi ti nedostaješ. Bol guši, tuga slama, nema te. Ni privjesci na narukvici se ne nižu na ovaj dan odkako više nisi s nama, a ovi koji jesu tu zveckaju ono tvoje umilno "kćeri"...kad bi samo znao kako mi silno nedostaješ... ... Proći će i ovo jutro, proći će i ovaj dan. I jedva čekam opalo lišće. I jedva čekam rumene zore u krošnjama starih stabala. I jedva čekam našminkano lišće bagrema. I jedva čekam da zamiriše kesten. I jedva čekam da me opet vidiš dok mi kiša bude slijevala se niz lice. Iako će godine učiniti svoje, prepoznat ćeš me po suzama što za tobom pate. Ne znam da li je do mene ili zaista miriše na jesen?

20.08.2017.

...

Skladno, kao simfonija, spušta se niz prozor i miriše na lijepo. Umilna i blaga, poput slatkih riječi, biserne kapi daruje onima koji je vole. Tiho, jedva čujno, ispušta krik bola. Ipak, to bijah ja. Iz grudi se težak uzdah miješa sa zvukom tišine koju para kiše pjev.


Stariji postovi

*Alejom mog života*
<< 10/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
modrarijeka
A onda padne noć, prokleto dugi sati...
My Sleeping Karma.
Don't be like the rest of them, darling
Laprdam_sta_stignem
recidiv
Trijumf Istine
Princ of Perversia
solare
UvijekSlugaNikadGospodar
WickedmindedChika
Osećanja. O. Sećanja.
A paranoid schizophrenic walks into a bar...
na obzorju snova
Gracias a la Vida
Apsolviram na sebi
Bojis li se mraka
DNEVNIK SLUČAJNOG PROLAZNIKA
Daleko od sebe
SVIJET NA DLANU
Leteci Holandjanin
We all wear masks
U najtišijim noćima,misli su najglasnije ツ
Postmodern Nachrichten 2017
Sunshine mixed with a little hurricane
Moje si more, još pamtim nebo u očima
El- Emin
MErimoRi
DEADLY NIGHTSHADE
Gledano okom žene
..ja dušo sanjam divlje slonove..
Ispod neba
Obasjaj tamu
Koverta će reći zadnje zbogom
Allaha subhanehu ve te'ala Robinja
samokazem
Budan u snovima vs. sanjar na javi
na tragu Tajne.
više...

BROJAČ POSJETA
1309

Powered by Blogger.ba