*Alejom mog života*

Dobrodošli na moj blog. Ovdje sam da sa vama podijelim svoje priče, iskustva, misli, ideje... Prošetajte alejom mog života...

18.08.2017.

Umorna...

Od jučer, od danas, od sutra. Od boli i tuge. Od plača koji ne da suzama da teku. Od mrklih samotnih noći. Od besanih mjesečevih mijenja. Od jutara i dana koji prolaze u grču. Od pravdanja. Od poniznih udaraca u sred bolnih grudi. Od nadanja. Od jecanja u krvavom sutonu. Od patnje koja grčevito steže. Od sjećanja. Od obećanja. Od maski na licu. Od pretvaranja. Od jada u tihim uzdasima. Od ćutanja. Od praštanja. Od uvreda. Od maštanja. Od svega. Od jučer. Od danas. Od toga da budem jaka. Umorna...

16.08.2017.

Lijepi li su mostarski dućani

Opjevali su ga i opisali mnogi i pjesnici i pisci i stranci i prolaznici i samci i ljubavnici. I ja. Opjevah ga jedne vrele julske noći tamnom stranom svog srca. Napisah sjetne riječi u znojnu teku vlažnim perom i te riječi umriješe na listovim mokrim od suza. Mostar. U koje godišnje doba je najljepši? Ja ne znam. Balašević bi rekao u ono doba godine kada si ti tu. Ja ne kradem. Volim mostarsko proljeće. Dođem i udišem miris tek olistalog drveća. Volim mostarsko ljeto. Dođem da me vrelo sunce opeče. Jako je, ali manje bole opekline nego ljudska djela. Volim mostarsku jesen. Kiše su milije i nježnije nego drugdje. Miluju kosu i lice, prekriju svaku suzu, ako slučajno zbog nečeg, iz oka poteče. Dođem da mi mostarske kiše speru bol s lica. Ne volim zimu. Ali, mostarsku zimu volim. Šibaju vjetrovi i bogata i siromaha istom jačinom. Ne biraju. Mada...bogat se, opet, sakrije u tople bunde i kapute...a siromah...mah...Dođem da me šibaju vjetrovi. Manje bole od riječi. Dok prolaziš gradom možeš zamisliti da živiš u bajci. Gledaš smaragd, ukras grada, zastaneš i čuješ kako ti priča priču šapatom kaskada svojih. Na boji njenih očiju pozavidjela bi svaka djevojka. Mostar. Mogla bih pisati listove o njemu i jurnjavi smaragdne Neretve. Ali, samo ako odete i prepustite se šapatu i grada i vjetra i zelene rijeke znat ćete da je rođen kao poseban. Shvatit ćeš to onog trenutka kad osjetiš da si i ti u njemu poseban. Ma ko, zapravo, bio.

15.08.2017.

Želim nekog koga ću voljeti, nekog ko će voljeti mene...

U ponoć, dok su se kazaljke spremale da se u jednu spoje, iz prvog sna me probudi dodir. Pogledam, nema te. Osjećaj da si tu je isuviše jak da te ne bi bilo kraj mene. Povučem se duboko u jastuk i sjetim sna. Dodirnuo si me. Tvoj dodir tako nježan i bolan me probudio. U snu ti vidjeh lice. Osmijeh je sjeo na njega dok su oči milo gledale u moju kosu. Ruka se podigla polahko, krenula k njoj. Al spusti se na obraz vreo od čežnje. Usne ti bijahu blizu, ali ih ne spusti na moje. Gorjeh od želje da osjetim dah na vrahu. Ne osjetih ga. Osta samo želja. Trajalo je kratko to dozivanje dva željna bića u snu, duše se nađoše u pustinji snova. Da je bar malo duže opstala ljubav...fali mi ljubav. Fali mi da nekome poklonim strast iz svoje duše. Fali mi rame na koje ću spustiti glavu kad je umorna i srećna. Fale mi usne kojima ću podariti vrele poljupce. Fali mi tijelo s kojim će se moje u jedno stopiti baš kao što se kazaljke stope kad otkucaju ponoć. Ne znam te. A trebam te. Voljela bih da imam nekog kraj koga ću se sklupčati u ljetnim vrelim noćima, koga ću grijati kad zaveju zime. Trebam nekog s kim ću i najljepše riječi prećutati. Trebam nekog koga ću voljeti. Ali ne bilo kog! Jer, ne može se voljeti bilo ko. To moraš biti ti. Nježan i strasan, baš kao u snu. Voljela bih te kao što cvijet voli rosu. Nije kliše. Baš tako bih te voljela. Cvala bih ljepše i mirisala nježnije kada bi ti bio moja rosa i pojio me svako jutro toplim dahom. Ovako, nemam koga voljeti. Niko me bez daha ne ostavlja i ruke ne širi u zagrljaj da padnem od života umorna. Ovako, ova suza što iz oka krenu i sklizu sa obraza na vrat, umrije i ukopa se u isto vrijeme u koži, ostat će tu da boli. Ma kolko opjevana bila samoća boli. Okrenem se i ponovo sklopim oči. Opet ćeš doći. Znam da hoćeš. Osjećam to. Doći ćeš, zar ne?

14.08.2017.

Nedostajanje

Danas joj nije rođendan. Danas joj nije ni godišnjica smrti. Danas nije ni dan kada je donijela moju majku na svijet. Danas nije ni dan kada je donijela neko drugo dijete na svijet. Danas nije ni sasvim običan dan. Danas je dan kad mi mnogo fali, više nego ikad do sad od dana kada sam je posljednji put vidjela. Voljela sam je. Bila je žena koja se rađa jedanput u jednom vijeku. Ili rjeđe. Smirena. Nasmijana. Čvrsta kao stijena. Nježna kao ljiljan bijeli. Bila je žena koja je podnosila mnoge nevolje od djetinjstva kojeg nije imala do smrti koju joj nisam željela. Voljela sam je. Pitam se da li je ikada bila ljuta, namrgođena? Ne! Ja ne znam da je. Niko ne zna. Tugu i patnju, boli, nezadovoljstvo, potištenost, brigu, sve je vješto krila iza svog umornog lica, osmijehom il uzdahom. Skrivala je crne misli pod šalćetom, ako ih je uopće imala. Ja ne znam da jest. Voljela sam je. Bila je majka, žena, komšinica, šta sve nije bila. Ali mislim da je na prvom mjestu bila nana. Moja nana! Uvijek je znala kada mi treba nešto, dodir starih ruku po kosi, tišina u kojoj je provela zabrinuta ćutanja uz mene, zatvoriti prozor ako me šibaju ljubavni vjetrovi...a bila je neuka. Patit ću za njenom blizinom dok me bude bilo. Boga ću moliti za san u koji će doći i osmijehnuti mi se jedva primjetno. Osjećat ću ljubav koju mi je pružala sve dok dišem. Molim se da je na vječnom svijetu sretnem. Fali mi. U amanet mi je ostavila mnogo toga. Sve vrijedno. Nezaboravno. Neprocjenjivo. Imam dvije kćeri, ne liče na nju i žao mi. Ali, kad priđem jednoj, uronim čula u njenu kosu, osjetim...Osjetim nešto njeno, nešto što sam mnogo kod nje voljela. Miris njene kose. Hvala Tebi, Bože! Nedostaje. I uvijek će nedostajati. Molitvom za njenu dušu završavam priču o njoj. Iako bih mogla pisati knjigama i knjigama...voljela sam je, iako je nema nit sam prestala nit ću prestati. Samo će se ta ljubav svakim danom pretvarati u sve jače nedostajanje.

13.08.2017.

Ko sam ja?

Volim ta beskonačna lutanja po svojim sjećanjima. Uvijek nađem nešto što mi da snagu za novi dan. Ima i onih sjećanja koja ne želim zalijevati vodom i grijati suncem da rastu. Na njih bacam teške stijene ne bi li se osušila i zamrla. Teško, znam. Volim miris zore pomiješan sa mirisom prve jutarnje kafe. I tišinu. Tako strasno volim duboka ćutanja u kojima i otkucaji srca utihnu da bih mogla bolje čuti sjećanja. I svitanja. Volim izlaske sunca, njegovo nonšalantno izvirivanje iza brda. Bez stida te odmah okupa svojom svjetlošću. Htio ili ne zažmuriš, a barem jedan krajičak usana se razvuče u osmijeh. Volim jutra. I volim proljeće. I makove. Volim, baš volim bijele ljiljane. Volim ljeto i sunce i more i plaže i krvave zalaske sunca. I volim jesen. O kako volim jesen! Mogla bih joj pisati pjesme poput zaljubljenog pjesnika. Te boje, ti zvuci, to šuštanje umornog lišća pod nogama. Posljednji trzaji života se pretoče u divne boje. I ne možeš da ne voliš. Magleni oblaci se prostru nebom, nose miris kiše. Jesenje kiše...i njih volim. Baš, baš volim miris jesenje kiše. Pustim je nek teče niz moje lice okrenuto ka tmurnom nebu i dozivam sjećanja. Volim miris vanilije. Volim jagode i grožđe. Volim žamor u akšam. To doba dana kad svi žure prije nego padne prvi mrak. Volim suton. Sunce tad odlazi i mrklo nebo se okiti sjajnim biserima. I trepere tako biseri a ja im zavidim. Daleko su od svega i svaki za sebe sija. Da, baš im zavidim. Voljela bih nekome značiti. Mnogo značiti. Voljela bih imati nekog ko mi mnogo znači. Toliko toga volim. Ne bojim se pokazati ljubav. Da je bar imam kome dati. Zagrljajem mogu reći mnogo i prećutati sve. Tugu pretočiti u radost. Radost uspavati zbog tuge. Ne bojim se pokazati svoje nesavršenstvo. Ne bojim se priznati da je emotivnost moja mana. Nije me stid mojih suza. Ne stidim se pokloniti osmijeh slučajnom prolazniku. Ne bojim se djece. Bojim se zlih ljudi. Kad me neko pita ko sam, voljela bih da mu mogu sve ovo reći. Jer, to sam ja.

12.08.2017.

Čekanje...

Čekam. Na stanici svojih želja ja još čekam. Dolaziš li? Voz samo što krenuo nije. Zakasniš li niko ti drugi neće prodati kartu bez povratka. Požuri! Mala, nestašna lokna koju si toliko želio postala je nestrpljiva. Kofrči se ako je neko drugi pokuša ukrotiti. Požuri, i ona te čeka. Nadanja koja dopiru iz snova postadoše umorna. Suton se primiče. Zna da te čekam pa ne žuri. Tromo se primiče. Odsjaj sunčevih zraka spava u očima koje si zvao svojim. I one čekaju da posvjedoče krađi poljupca sa željnih usana. Čekamo te. Tvoje je samo da požuriš.a

10.08.2017.

Tišina

Nađoh te u dugim kišnim lutanjima. Dok je jesen širila svoja krila pokupila me na stanici samoće i dovela do tvog stajališta. Sjećam se tih sitnih kišnih kapi na tvom umornom licu. Ništa nisi govorio a ćutanje je paralo tišinu. Tad mi je tišina najbolje zvučala. Pramen kose se priljubio na moj vrat, oči su ti k njemu stremile. Promrzle ruke u džepovima su krile grčevito stisnute prste. Boljelo te nešto. Prišla bih i bliže, al jecaj tvojih misli upućen nebu ne dade. Jedva primjetno otvorih usne da izustim riječ. Htjedoh ti ime izgovoriti. Shvatih, ne znam ga. Dadoh ti ime. Urezah ga u kap jesenje kiše i sakrih duboko pod zemlju. Upit će tu kap neki nježan cvijet i izrasti u rano proljeće. Naći ću ga i po mirisu znati da nosi tvoje ime. Do tad ću se sjećati tišine koju si prekinuo strasnim poljubcem.

09.08.2017.

Zemlja snova

Niko mi ne može oduzeti moje snove. Tamo se zaključam i živim. Često odlutam. Nema pravila. Nema nikoga koga ne želim. Živim. Postavim si za cilj da budem srećna. Tamo sam srećna. Miris bijelih ljiljana se širi poljem mojih snova. Lagani povjetarac mi miluje obraze okupane sunčevom toplotom. Ležim i gledam u nebo. Poneki oblačak prođe samo da bi doveo nebesko plavetnilo do savršenstva. Sniježno bijeli oblačak koji ne nosi kišu. Nosi moje snove. U tim snovima si i ti. Živ si. Nasmijan. Veseo. I srećan. I ja sam srećna. I ne želim da se probudim. Jer, u tom svijetu realnosti te nema. A to boli. Boli. Boli. Boli. Nedostaješ, tata.

08.08.2017.

Mrzim te

Mrzim zalaske sunca koje ispratim bez tebe. Mrzim svitanja koja dočekam sama. Mrzim nježni cvrkut ptica i veseli let leptira. Nema te da se uz tebe priljubim i uživam u tome. Mrzim kišne kapi koje mi slijeću na obraze i kosu, jer nema te da ih pokupiš svojim usnama. Mrzim lokne koje nosim a nema te da ih provlačiš kroz svoje prste. Mrzim osmijeh na svome licu koji nije upućen tebi. Mrzim dah koji više ne oduzimaš. Mrzim život koji ne živiš uz mene. Mrzim...mrzim te jer te nema kraj mene.

29.06.2017.

zbogom

Odgađam odlazak a poći moram. Ništa me tu ne zadržava više. Nemam te, nemaš me. Ni sva osjećanja ni sva ljubav nas ne vežu više. Kraj. Što više razmišljam više se kajem. Nije trebalo ovako biti. Trebali smo biti srećni. Trebali smo biti jedno. A mi, mi smo bili svako na svoju stranu. Godine nisu učinile ništa. Samo su prošle. Žalim. Neko drugi će slušati šapat kiše u tvom zagrljaju. Samo, ne daj onu kišu koju sam ja toliko voljela. Čuvaj zrake sunca koje su mene mamile van. Ne daj moj vjetar u tuđu kosu. Sakrij moje pahulje pod strehu kad krenu da padaju po tuđoj kapi. Čuvaj... Iako mogu reći da sam voljela, neću. Pravdanja mi je do grla. Ono mene i guši. Nakon toliko godina želim da udahnem zrak u pluća i ne osjetim da me guši. Nismo uspjeli. Jednostavno, nismo uspjeli. Odlazim, ostavljam ti tišinu. Odlazim, ostavljam ti uspomenu. Odlazim, ne okrećem se. Shvatit ćeš kad bude kasno šta si mi bio. Shvatit ćeš kad bude kasno šta smo mogli biti. Bili smo ništa, a mogli smo biti sve. Odlazim sa posljednjim zrakama sunca gledajući okrvavljeno nebo ispred sebe. To je moja duša preslikana na nebesko platno. Ranjena sam. Grcam u boli. Osmjehujem se da to niko ne vidi. I tebi se osmjehujem da ne znaš da si me ubio. I taj moj osmijeh...to je moje posljednje zbogom tebi.


Stariji postovi

*Alejom mog života*
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
modrarijeka
na obzorju snova
Laprdam_sta_stignem
DEADLY NIGHTSHADE
Bojis li se mraka
WickedmindedChika
Osećanja. O. Sećanja.
Gracias a la Vida
Neumjerenost u svemu
Princ of Perversia
UvijekSlugaNikadGospodar
DNEVNIK SLUČAJNOG PROLAZNIKA
..ja dušo sanjam divlje slonove..
Apsolviram na sebi
Trijumf Istine
Daleko od sebe
MErimoRi
Ispod neba
Crveni tragovi
SVIJET NA DLANU
Gledano okom žene
Halfway To Nowhere.
Moje si more, još pamtim nebo u očima
Postmodern Nachrichten 2017
Leteci Holandjanin
Obasjaj tamu
Koverta će reći zadnje zbogom
El- Emin
U najtišijim noćima,misli su najglasnije ツ
Allaha subhanehu ve te'ala Robinja
samokazem
Budan u snovima vs. sanjar na javi
We all wear masks
na tragu Tajne.
više...

BROJAČ POSJETA
546

Powered by Blogger.ba